Psihofiziologija izazova i adaptacije
Stres je sastavni deo života, ličnog i kolektivnog razvoja. Kao senka našeg puta – nevidljiv je, ali uvek prisutan. Prisutan je u fazama sazrevanja, u gubitku, ali i radosti. Čak i zaljubljenost, često navođen primer „radosnog“ stresa, jeste stanje intenzivne unutrašnje promene koje većina ne bi rado zamenila za mir.
Poreklo stresa je višestruko – može nastati kao odgovor na spoljašnje događaje, ali i kao odgovor na unutrašnje konflikte. Misaoni obrasci, telesne senzacije i duboki psihološki mehanizmi – pokušaji su tela i uma da nas vrati u ravnotežu.
Najmanji zajednički sadržalac svakog stresa je – promena. Ona vrsta životnog izazova koja od nas zahteva fleksibilnost, reorganizaciju i adaptaciju. Onda kada zahtevi promene prevazilaze trenutne kapacitete pojedinca, dolazi do stresnog odgovora – pokušaja organizma da održi ravnotežu suočavajući se sa onim što ga remeti. Biološki gledano, stres je visoko kompleksan odgovor organizma na emocionalne stimuluse. Aktivira se čitav sistem poznat kao psihoneuroimunoendokrinološki (PNI) sistem[1] – integrisana mreža u kojoj komuniciraju mozak, periferni i centralni nervni sistem, imunitet i endokrine žlezde.
Stresori se razlikuju po mnogo osnova – mogu biti spoljašnji ili unutrašnji, kratkotrajni ili dugotrajni, intenzivni ili blagi, iznenadni ili očekivani, prirodni ili veštački. Ključ njihove psihološke obrade ne leži samo u objektivnim karakteristikama, već u subjektivnoj proceni: da li ih vidimo kao rešive ili nerešive, da li imamo osećaj kontrole, smisla i podrške. Naročito opasni postaju oni stresori koje osoba proceni kao nerešive, uz osećaj bespomoćnosti i beznađa – što su ključne komponente mnogih depresivnih i psihosomatskih stanja.
Emocije i telo: dvosmerna ulica
Jedan od najvažnijih, ali često potcenjenih aspekata stresa jeste emocionalna dimenzija. Emocije nisu samo subjektivni doživljaji – one su konkretna neurofiziološka stanja. One su električna, hemijska i hormonalna pražnjenja u nervnom sistemu. Njihov uticaj se proteže kroz slojeve bića – od regulacije rada unutrašnjih organa, preko imunološkog odgovora do dugotrajnih emocionalnih odgovora koje zovemo raspoloženjima. Budući da emocije imaju i psihičke i telesne kvalitete, sve psihosomatske teorije upravo u emocijama nalaze ključnu kariku u razumevanju uticaja psihe na telo. Represija, odnosno disociranje emocija od svesti i guranje u podsvest – bilo usled društvene norme, unutrašnje zabrane ili nemogućnosti da se izraze – doprinosi dezorganizovanosti PNI sistema.
Posebno mesto u toj dinamici zauzima fenomen aleksitimije – stanja u kojem osoba nije u stanju da prepozna, izrazi ili verbalizuje svoja emocionalna stanja. Kod aleksitimije, osim deficita u emocionalnom jeziku, postoji i otežano emocionalno doživljavanje. Takvi pojedinci imaju značajno povećan rizik za razvoj psihosomatskih poremećaja, jer emocije koje se ne prepoznaju – ne nestaju. One se inkapsuliraju, ostaju u telu i nastavljaju da ga remete.
Potisnuta emocija nije mrtva. Ona je samo nesvesna – uvučena u mišiće, disanje, probavu. Kada ih prepoznamo, one postaju kompas. Kada ih potisnemo, postaju talog.
Funkcija emocija u adaptaciji
Emocionalna adaptacija podrazumeva sposobnost da se doživljene emocije usklade sa realnim životnim okolnostima, odnosno da postoji što veća podudarnost između “mape” i “teritorije”. Kada je ta usklađenost narušena, javlja se emocionalni disbalans, koji može da preraste u različite oblike stresa. Razlikuju se četiri osnovna obrasca emocionalne readaptacije – ljutnja, strah, tuga i zadovoljstvo – a svaki od njih ima svoju funkciju u obnavljanju unutrašnje ravnoteže. Kod mnogih osoba, naročito onih sa psihosomatskom simptomatikom, sposobnost da prepoznaju i verbalizuju ta stanja biva narušena, što dovodi do dugotrajnih posledica po celokupno zdravlje.
„Dobar, loš, zao“
Dobar stres je akutan, kratkotrajan. On je takođe i zaštitnički, razvojni ili stvaralački. Podstiče razvoj, štiti nas od opasnosti i povećava našu toleranciju na frustraciju. Deo je evolutivne mudrosti našeg organizma – saveznik u kriznim trenucima, kreativni pokretač promene. Nekada ga doživljavamo kao strah, nekada kao anksioznost, nekad kao pretnju. Sećanje na stres neretko može biti i inspiracija. U svakom slučaju, on je poziv na akciju.
Loš stres je hroničan, iscrpljujući i razarajući. Njegovo delovanje je podmuklo – često neprimetno prerasta u stanje stalne napetosti koje narušava imunološki odgovor, utiče na digestivni i kardiovaskularni sistem, remeti san i dovodi do emocionalne iscrpljenosti. Kada PNI sistem postane zbunjen ili oslabljen, njegova regulativna funkcija prestaje da deluje efikasno.
„Zao“ stres je oličenje afektivnog gneva, mržnje. To je stres koji ne podstiče promenu, već zaključava osobu u spiralu destrukcije. Ogorčenost je jedan njegov oblik – hronično stanje ljutnje koje više ne traži promenu, već pasivno iscrpljuje unutrašnje resurse. Iako mržnja može biti funkcionalna usputna stanica na putu do oslobođenja odnosno pražnjenja i oproštaja, njena dugoročnost je povređujuća i destruktivna.
Frustracija kao seme promene
U frustraciji se krije seme razvoja. Bez frustracije nema rasta. Ni kod odojčeta, ni kod odraslog čoveka. Kada se obradi i izrazi, frustracija vodi ka akciji, promeni i razvoju. Kada se potisne – naročito kada je u pitanju bes – telo ulazi u stanje konstantne unutrašnje mobilizacije koje narušava zdravlje. Emocionalna represija, naročito represija besa, predstavlja jedan od najvažnijih faktora rizika za razvoj spektra bolesti. Kada su emocije potisnute, PNI sistem je dezorganizovan, pa i telesne odbrane protiv bolesti bivaju kompromitovane. Ako je ignorišemo, postaje otpor. Kada je potisnemo – telo je preuzima.
Koja je onda cena odricanja od stresa i sa druge strane njegovog poricanja?
Dok odricanje od stresa vodi stagnaciji, poricanje pojačava tenziju, dovodi do akumulacije i povećava rizik oboljenja.
Kako pomoći sebi?
Prevladavanje stresa se ne dešava u jednom trenutku – ono je proces koji zahteva prisustvo unutrašnjih i spoljašnjih resursa. Psiholozi Lazarus i Folkman definišu prevladavanje stresa kao stabilizujući faktor koji pomaže očuvanju psihosocijalne adaptacije. Ono pre svega podrazumeva sposobnost suočavanja, emocionalno pražnjenje, podršku okoline i traženje smisla čak i u teškim okolnostima.
Pomoć počinje osvešćivanjem. Potrebna je dozvola da se emocije izraze – kroz govor, pokret, stvaralaštvo, kontakt. Potrebna je povezanost – sa drugima, sa sobom, sa telom. San, ishrana, fizička aktivnost, meditacija i disanje jesu temelji regeneracije, ali nedovoljna „operativna vežba“ za prevladavanje stresa. A ipak, najčešči saveti na temu stresa svode se upravo na pomenutu „operativnost“. Kao i za sve u životu, i za prevladavanje stresa potrebni su nam drugi i potrebni smo sebi kao dobronamerni.
Iako ne možemo izbeći stres, možemo naučiti da ga razumemo, prepoznamo i transformišemo. Upravo u toj sposobnosti – da od „lošeg“ izvučemo „dobro“ – krije se psihološka otpornost i mogućnost za promenu.
[1] Taj sistem funkcioniše kao dinamičan lanac koji povezuje fiziološke funkcije sa emocionalnim i kognitivnim stanjima. Drugim rečima, svaki organ u našem telu je inervisan i u međusobnom dosluhu. Emocije u toj priči putuju kao signal i daju poziv na odgovor tela.
U stanju stresa, uključuju se brojne fiziološke reakcije koje koordinira HTPA osa (hipotalamus–hipofiza–nadbubrežne žlezde), koja se ponaša kao relejni centar za stresni odgovor. Ovaj odgovor nije proizvoljan – organizovan je preko autonomnog nervnog sistema, koji se deli na simpatički i parasimpatički deo. Simpatički sistem deluje kao gas – ubrzava, aktivira i mobiliše telo. Njegovo dejstvo je brza i efikasna mobilizacija resursa za borbu ili beg, poznata kao “fight or flight” odgovor. Parasimpatički je kočnica – „rest & digest“, dakle smiruje, vraća homeostazu i omogućava oporavak. Iako su njihove funkcije pretežno antagonističke (suprotnih f-ja), njihovo delovanje nije konfliktno, već komplementarno. Efikasno funkcionisanje zavisi upravo od njihove fleksibilne smene u skladu sa okolnostima. Cilj zdravog odnosa ova dva sistema je – dinamička ravnoteža. Ona podrazumeva fleksibilnost da se „centar ravnoteže“ menja, odnosno adaptira u odnosu na potrebe sistema koji zovemo organizmom. U razmeni sa svetom i samim sobom, ova ravnoteža nikada nije i ne treba da bude ista, statična.