U psihoterapijskom radu krivica se retko posmatra kao jednostavan ili jednoznačan fenomen. Naprotiv, ona često ima složenu funkciju – i u našim odnosima i u našem unutrašnjem svetu.
Iz sistemske perspektive, krivica se može razumeti kao način očuvanja pripadnosti. Ona se često javlja kada osoba pokuša da izađe iz ustaljenih porodičnih obrazaca – na primer, kada postavlja granice, menja ulogu ili donosi odluke koje nisu u skladu sa implicitnim „pravilima“ sistema. U tim situacijama, krivica deluje kao signal upozorenja: „rizikuješ da izgubiš mesto koje imaš“. Zbog toga ona neretko nije u potpunosti autentična, već predstavlja oblik lojalnosti koju osoba održava. Na taj način nesvesno čuva osećaj pripadnosti.
Sa druge strane, psihoanalitički pristupi naglašavaju razliku između autentične i neautentične krivice. Autentična krivica nastaje kada prepoznamo da smo nekoga povredili ili prekršili sopstvene vrednosti. Ona je povezana sa kapacitetom za odgovornost, brigom za druge i mogućnošću reparacije.
Neautentična, odnosno neurotična krivica, javlja se bez realne štete. Ona je često rezultat unutrašnjih konflikata i internalizovanih zabrana, i može se doživeti kao stalni unutrašnji pritisak ili samoprekor. U tom smislu, spoljašnji odnosi postaju unutrašnji sudija – glas koji procenjuje, kažnjava i ograničava. Internalizovana roditeljska figura postaje nesvesni reper ispravnosti.
U oba pristupa, ova vrsta krivice ima sličan efekat: sabotira želje, otežava razvoj i usporava proces individuacije.
Važno pitanje u oba slučaja ostaje isto: čemu ova krivica služi?
Superego ili savest?
Caraveth pravi važnu razliku između persekutivne (proganjajuće) i reparativne (popravljajuće) krivice, ali i superega (sudije) i savesti (moralnog kompasa). Prema Caraveth-ovom viđenju, negovatelj u roditelju formira osnovu razvitka savesti (korena reparativne krivice), dok agresor u roditelju formira jezgro superega (korena persekutivne krivice). Budući da ni najbrižniji roditelj ili staratelj ne može u potpunosti da sačuva bebu od frustracija, ona će neminovno odnos osetiti i kao nagrađujuć i kao lišavajuć, odnosno roditelja i kao negovatelja i kao agresora. Beba će se identifikovati i sa prvim i sa drugim, a kao odrasli neće nužno osvestiti razliku.
Dodatno, Salman Akhtar razlikuje – krivicu (guilt), sram (shame), žaljenje (regret) i kajanje (remorse). Krivica se odnosi na kršenje unutrašnjih moralnih normi i vezana je za osećaj odgovornosti („uradio/la sam nešto pogrešno“), dok je sram dublje vezan za doživljaj lične manjkavosti („sa mnom nešto nije u redu“). Žaljenje je pre svega kognitivno – odnosi se na uviđanje da je ishod mogao biti drugačiji, bez nužne emocionalne uključenosti ili odnosa prema drugome, dok kajanje uključuje emocionalno suočavanje sa nanetom štetom drugome i želju za reparacijom. Kod većine ljudi ono što koči razvoj nije previše krivice, već – previše srama (i/ili neurotične krivice) i premalo (autentične) krivice i kajanja. Sram, dakle, može upravo blokirati osećanje krivice.
Grešim ili greška sam?
Na tragu razvojne teorije Melani Klajn, Caravethova i Akhtarova nadogradnja dodatno rasvetljavaju ključne razlike između „Ja sam loš/a.“ i „Ja grešim.“ Dok prva pozicija kaže „nešto nije u redu sa mnom“ i nema diferencijacije identiteta i ponašanja, druga se nosi sa ambivalencijom kroz „Povredio/la sam nekoga do koga mi je stalo. Ipak, ja umem da volim.“ Proganjajuća krivica tako postaje označitelj za „lošu“, a reparativna za „dobru“ krivicu.
Sram kao blokator razvoja, navodi na prikrivanje, povlačenje i stvara lažnu odgovornost, dok autentična krivica omogućava autentičan osećaj odgovornosti i moralni razvoj. Bitna razlika srama u odnosu na krivicu je da se javlja na razvojno ranijem stadijumu. Cilj u radu je stići od srama, preko realne procene, do autentične krivice i kajanja. Dok se krivica tiče kršenja pravila, kajanje se najpre tiče nanešene štete drugome. Kajanje je stoga vrsta „depresivne krivice“ (različita od proganjajuće), gde nastaje prostor za razvijanje viših oblika moralnog funkcionisanja, ali i za lični psihički razvoj i autentičniji i bogatiji kontakt sa sobom i drugima.
Tako shvaćena krivica (persekutivna), odnosno samokažnjavanje/samoprekor može imati upravo obrnutu funkciju od zamišljene – f-ju odbrane od stvarne (reparativne) krivice, pokajanja i popravke.
Rad sa krivicom
Na ovaj način značajno se pomera fokus rada. Cilj, dakle, nije ukloniti krivicu, već se postepeno pomerati iz pozicije srama, konfuzije, fragmentisanog selfa i samonapada – u poziciju krivice, tuge, odgovornosti i kajanja. Razlika je ne samo u smeru, već i u potentnosti rada. Ideja nije da ostanemo preplavljeni krivicom, već da se osposobimo da razlikujemo „našu“ od „tuđe“, korisnu od štetne krivice.
Prepoznavanjem razlika između vrsta krivice – opravdane, neopravdane, „pozajmljene“, proizvedene, egzistencijalne ili kolektivne krivice – psihoterapijski rad postaje perspektivniji. Krivica kao privremeno ishodište u razvoju, a ne kao anomalija koja zahteva uklanjanje, dopušta dublji transformaciju i razvoj.